Otkriveno šta je glavni krivac za loš odnos između roditelja i djece - i nisu u pitanju telefoni.

Foto: Ilustracija/ Pexels

Mobilni telefoni su krivi za sve. Ne posvećujemo dovoljno pažnje djeci – krivi su telefoni. Ne razgovaramo dovoljno sa svojom djecom – krivi su telefoni. Kad bi postojao sindikat telefona, sigurno bi se već pobunio zbog neprestanog svaljivanja krivice na njih. Vrijeme je da prestanemo da krivimo telefone baš za sve.

Telefoni, odnosno ekrani, nisu neka velika sreća – osim što nam se ujvek čini kao da jesu sreća u trenutku dok ih koristimo. Ali, nisu ni najgore zlo koje nas je snašlo. Često se na račun roditelja upućuju prozivke zbog telefona – s jedne strane zato što djeca previše gledaju u ekrane, a s druge strane zato što oni, roditelji, previše gledaju u telefon.

Ipak, ovog puta telefoni nisu glavni krivci. Naučnici su istraživali, kako to već čine, i došli do zaključka da nije vrijeme ispred ekrana uzrok pogoršanja odnosa između djeteta i roditelja. Zapravo, uzrok su razne i bilo kakve distrakcije uopšteno.

Do tog zaključka su došli istraživači u Švajcarskoj koji su analizirali ono što nazivaju "tehnoferencija", to jest, smetnje uzrokovane digitalnim uređajima, kako bi saznali jesu li distrakcije iz drugih izvora osim telefona zapravo jednako štetne za odnose roditelja i djece.

Otkrili su da izvor distrakcije, na kraju krajeva, nije bitan. Bitno je samo da se te distrakcije uklone, odnosno da baš ništa ne remeti komunikaciju i odnos djeteta i roditelja.

Djeca su samo željela nepodeljenu pažnju svojih roditelja. A kad je nisu dobili, bez obzira na to je li razlog taj što je roditelj gledao u telefon ili obavljao neku drugu nedigitalnu aktivnost, odnos je trpio na sličan način.

Važno je biti tu

"U ovoj studiji pokazali smo da kada nešto ometa roditelje, kvalitet i kvantitet interakcije roditelj-dijete je narušen u poređenju sa onim kada roditelje ništa ne ometa", pojasnila je Nevena Dimitrova, glavna autorka studije i istraživačica na Univerzitetu primenjenih nauka i Arts Western Switzerland. "Rezultati su bili isti bez obzira na to je li uzrok distrakcije digitalna ili nedigitalna aktivnost".

Ova je studija objavljena u časopisu Frontiers in Child and Adolescent Psychiatry, a u nju je bilo uključeno 50 parova roditelja i djece podeljenih u tri grupe. U prvoj grupi roditelji su dobili uputstva da se igraju sa svojom djecom (koja su u projseku imala 22 mjeseca) 10 minuta.

U drugoj grupi roditeljima je rečeno da se igraju sa svojom djecom, ali nakon pet minuta dobili su upitnik s olovkom i papirom. U trećoj grupi roditelji su dobili isti upitnik, ali su ga ispunjavali na tabletu.

Grupe u kojima je roditeljima "poslužena" distrakcija dobile su uputstva da nastave da se igraju sa svojom djecom dok ispunjavaju upitnik. Rezultati su pokazali da su djeca koja su bila dio "ometanih" grupa pokazala niži nivo društvene uključenosti prema svojim roditeljima, a roditelji su bili manje ojsetljivi na komunikacijske signale svoje djece.

Navikavamo li se na ekrane?

Međutim, vrsta distrakcije – jesu li roditelji koristili tablet umjesto olovke i papira - nije napravila nikakvu razliku.

"Mi tumačimo ovo otkriće - koje je bilo jednako iznenađujuće za nas - kao mogućnost da su ekrani danas toliko sveprisutni da se mala djeca možda navikavaju na stvarnost gledanja svojih roditelja kako koriste ekrane", rekla je Dimitrova.

Istraživači kažu da su najbolje vrste interakcije roditelj-dijete one koje su u potpunosti neprekinute. Ujedno su istakli da je "moralna panika" oko korišćenja ekrana donekle neopravdana.

"Vidimo da ekrani sami po sebi nisu štetni za kvalitet interakcije roditelj-dijete", objasnila je Dimitrova. "Umjesto toga, čini se da činjenica da roditelj nije u potpunosti uključen u interakciju negativno utiče na komunikaciju roditelj-dijete".