Kada bismo mogli da prenesemo svoje misli nekom drugom ili kada bismo mogli da čitamo misli drugih i znamo o čemu razmišljaju – to bi bila telepatija. Nauka još mnogo toga ima da objasni, ali činjenica je da nema pouzdanih dokaza za postojanje telepatije. A da postoji, to bi sigurno oborilo mnoge prirodne zakone koje poznajemo.

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Skeptici tvrde da nema dokaza za telepatiju. Dokazi postoje. Kontroverza leži u kvalitetu tih dokaza. Istorija parapsihologije je istorija neispunjenih želja. Kao da su nadohvat ruke, ali uvJek izmaknu.

Ali to nije sprečilo podkast pod nazivom The Telepathy Tapes (Zapisi o telepatiji) da početkom mjeseca dospije na vrh liste najslušanijih. U njemu se istražuje ovaj fenomen i iznose dokazi da autistična djeca koja ne govore, mogu da čitaju misli.

Kris Frenč, profesor emeritus psihologije na Univerzitetu u Londonu, autor knjige The Science of Weird Shit: Why Our Minds Conjure the Paranormal, karijeru je proveo istražujući i razotkrivajući paranormalne fenomene. Profesor objašnjava da je telepatija jedna od tri varijante ekstrasenzorne percepcije, ili ESP.

Jedna od njih je vidovitost, ideja da neki ljudi imaju sposobnost da znaju o budućim događajima prije nego što se dogode. Druga vrsta ekstrasenzorne percepcije su takozvani psihičkih detektiva koji kažu da znaju gdje će tijelo biti pronađeno ili da znaju ko je izvršio ubistvo iako očigledno nemaju načina da to saznaju preko svojih normalnih čula. A sama telepatija je navodna sposobnost direktnog kontakta um-um.

Poznato je da su mnogi ljudi iskusili ili bili svjedoci telepatije, međutim u pitanju je bila jedna vrsta mađioničarske vještine, takozvani mentalizam – koji je u suštini prevara i obmana. To je vještina koja prevarantima donosi korist, a dobra je i kao zabava. Ipak, kada je u pitanju ono što bi neko mogao da protumači kao pravu telepatiju, često se navode dokazi iz života. Na primjer, mnogi ljudi govore o telepatiji blizanaca, posebno identičnih blizanaca. Smatra se da oni imaju neku vrstu posebne psihičke veze, tako da, na primjer, iako su geografski udaljeni, i ne znaju šta onaj drugi radi, ali odjednom jedan osjeti neku vrstu bola, da bi se ispostavilo da je u tom trenutku drugi doživio nesreću.

Profesor Frenč napominje da to ostavlja jak utisak na ljude koji to dožive, i ima dubok uticaj na njih, ali da to zapravo ne nudi nikakav naučni dokaz.

Ono što nauka zna je da mozak radi na osnovu elektrohemije. Znamo da postoje električni impulsi u mozgu između neurona, i znamo da možemo da snimimo EEG sa površine kože glave. Ali u situacijama opisanim sa blizancima znači da ne postoji mogućnost da se prikupe ti impulsi sa bilo koje udaljenosti.

Kako je telepatija testirana u prošlosti

Tridesetih godina 20. vijeka počelo se sa sistematskim studijama velikih razmera. Pionir u ovoj oblasti bio je prof. Džozef Benks Rajan sa Univerziteta Djuk, utemeljivač parapsihologije, koji je vjerovao da svi imamo neku vrstu ekstrasenzornih sposobnosti, ali da je poterebna neka vrsta velikog uzorka da bi se to dokazalo.

Rajn je prvi počeo da koristi Zener kartice, koje je za potrebe istraživanja konstruisao psiholog Karl Zener. U pitanju je špil od 25 karata sa pet različitih simbola na njima – krug, kvatrat, tri talasaste linije, plus i zvijezda – i pet karata sa svakim od znakova unutar špila.

Karte se izmiješaju i okrenu licem prema dole. Kada se ispituje telepatska sposobnost, jedan ispitanik uzima jednu po jednu kartu i pokušava da telepatski prenese tu informaciju drugom ispitaniku, koji treba da zapiše koju kartu vidi njegov par. Kada se iscrpi cijeli špil karata, gleda se koliko je bilo pogodaka.

Vjerovatnoća da se slučajno pogodi je oko pet karata, a sve preko pet pogodaka se smatralo kao dokaz da se možda nešto dešava, a ne da je samo puko nagađanje.

Međutim, jedan od problema je što je sa takvom vrstom eksperimenta nemoguće razlikovati da li je u pitanju telepatija, u smislu kontakta um-um, ili možda vidovitost, ili prekognicija. Rajan je tvrdio da je postigao nevjerovatno značajne rezultate, ali drugi istraživači uglanovm nisu uspijevali da ih ponove.

Kako odagnati ometajuće signale

Istraživanja su od tada postala sofisticiranija, a jedno od najizazovnijih za skeptike su bile Gansfeldove studije. Pošlo se od pretpostavke da ako i postoji sposobnost ekstrasenzorne percepcije, to je vjerovatno veoma slab signal u poređenju sa mnogim pozadinskim informacijama koje su svuda oko nas, sve vrijeme, koje ih ometaju.

Dakle, ukoliko bi se ublažili ti pozadinski signali, ESP signal bi mogao da prođe. Da bi se to postiglo, jedan ispitanik – prijemnik – treba da legne na udoban ležaj, koji se nalazi u prostoriji u kojoj je temperatura jednaka tjelesnoj, pokrivenih očiju, dok sobu osvjetljava samo crvena sijalica. Tako da ukoliko otvori oči sve što će vidjeti je crveno platno. U ušima ima slušalice iz kojih dopire bijeli šum. Ispitanik će ući u veoma opušteno stanje i njegov um će se ispuniti slikama.

Osoba koja je pošiljalac nalazi se u udaljenoj prostoriji. U početnim studijama njemu bi nasumično izabrali jednu od četiri slike. Pošiljalac bi pokušao da se koncentriše na nju i telepatski pošalje informaciju primaocu, koji bi opisao šta se dešavalo u slikama koje je on vidio.

Ipak ispostavilo se da Gansfeldova tehnika i pored nekih poboljšanja nije uspjela da generiše dovoljno pouzdane rezultate, da bi uvjerila širu naučnu zajednicu da se zaista nešto dešava.

Fenomen „hladnog čitanja“

Jasno je da svjesno i nesvjesno možemo natjerati ljude da, pod određenim uslovima, čitaju naše misli na različite načine. Fenomen koji se zove 'hladno čitanje' je skup tehnika koji se može koristiti da ubedimo potpune strance da znamo sve o njima. Tajna je u čitanju suptilnih nevjerbalnih znakova, mada se u suštini na osnovu njih ne može reći ništa konkretno i opet se u suštini svodi na vrstu manipulacije.

Mnogi ljudi nešto znaju, a da nisu svjesni toga jer su informaciju podsvjesno prihvatili. Mnogi su doživeli trenutke kada su pročitali misli nekoga pored sebe, ali postavlja se pitanje da li je to samo slučajnost ili dokaz da možda previše vremena provode sa tom osobom.

Činjenica je da nas privlače i da više vremena provodima sa ljudima koji razmišljaju na sličan način kao i mi sami. To dokazuje i jedna zanimljiva studija koju je sprovela Suzan Blekmor prije mnogo godina, ispitujući primjer bilizanačke telepatije.

Ona je sprovela studiju na dva načina. Najpre, jedan blizanac bi bio u jednoj sobi, a drugi u drugoj. Prvi blizanac bi mogao da izabere ciljni stimulans i da se koncentriše na njega, a drugi bi trebalo da pogodi šta je izabrao. Ali prvi način na koji je to uradila, za koji je znala da je metodološki pogrešan, ali je željela da vidi rezultat, i on je bio statistički značajan. Ono što nije bilo metodološki ispravno je to što je dozvoljavala prvom blizancu da izabere stimulans iz niza ponuđenih izbora.

Kada je isti eksperiment uradila tako da stimulans bude nasumično izabran, rezultati nisu bili statistički značajni. Ali je to bila jedna vrsta demonstracije da mi često, sa ljudima koje dobro poznajemo i sa kojima se dobro slažemo, razmišljamo na slinan način, što bi se moglo protumačiti kao telepatija, objašnjava profesor Frenč.

Nema dokaza da postoji, ali i da ne postoji

Najveći izazov za skeptike je to što je nemoguće dokazati i da telepatija ne postoji. Već duže vrijeme postoje ponude različitih grupa skeptika koji nude velike sume novca svakome ko može da dokaže, pod pravilno kontrolisanim uslovima, bilo koju vrstu ekstrasenzorne sposobnosti.

Trenutna ponuda je, na primjer, pola miliona dolara, ali taj novac još niko do sada nije zatražio. Profesor Frenč smatra da to dovoljno govori, mada se mnogi koji tvrde da postoji telepatija, pravdaju time da ih novac ne zanima.

„Provio sam dosta vremena direktno testirajući tvrdnje o paranormalnim fenomenima. I pogodite šta se dogodilo? Dokazi nikada nisu potkrepljivali tvrdnje, barem pod uslovima naših testova. I bojim se da nisam spreman da povjerujem u njih dok ne vidim pouzdanu demonstraciju koja se može ponoviti“, zaključuje profesor Kris Frenč, na kraju gostovanja u Gardijanovom podkastu.